Tuga!
Narodna muzika je ostala bez još jednog velikog majstora. 4. marta 2025. godine. Preminuo je Bora Bojić, legendarni Bora Mesar, vlasnik svadbarskog megahita "Toči vina oče stari", kantautor i solista. Ovo je sećanje na Borin nastup u Muzičkoj apoteci, ovo je Borin "zavet u amanet".
- "Toči vina oče stari" je moja ponos pesma. Snimio sam je baš u godini Titove smrti, u danima najveće žalosti za "najvećim sinom naših naroda i narodnosti". Prve dve strofe napisao sam u jednom dahu, treću stofu sam dopisao tek posle pet godina, a snimio sam je tek kad je pesmu moja supruga aminovala - pričao je Bora Bojić u radio emisiji.
- Bio sam stasit i naočit momak sa brkovima i harmonikom. Kad sam počeo da sviram narodna veselja, uočio sam jednu nepravdu: svi su važni i svi su opevani - i kum i starojko i majka i sestra i ostala mnogobrojna rodbina. Pitao sam se gde je tu otac, domaćin veselja. A otac je obično bivao tamo negde u ćošku, gledao da sve bude u redu i plakao od sreće.
Borivoje Bora Bojić je dete Kolubare. Rođen je 1940. godine u selu Šušnjar kod Lazarevca. Propevao je baš kad se najviše plakalo, u vihoru Drugog svetskog rata, uz frulicu kraj ovaca i uz prve radio aparate.
- U moje vreme bilo je teško doći i do Lazarevca a kamoli do Beograda. Bilo je to vreme kolektivizma, okupljali smo se u zadruzi da bi slušali popularne emisije sa radija. A kad sam nabavio svoj radio, bio je to praznik za kuću. Sava Jeremić, Radojka Živković, Mija Krnjevac, to su za mene bili vanzemlaljci, sveci, ikone. Uz njih sam naučio da sviram frulu, moj prvi instrument, a u vojničkim danima sam zavoleo harmoniku i ne sluteći koliko ću pesama odsvirati i komponovati na njenim dirkama.
- Dve godine sam služio vojsku u Beloj Crkvi. Burazer mi doneo neku harmoničicu, čisto da prekratim vreme. Na moju sreću, u vojsci sam upoznao Tomu Krstića, vrsnog harmonikaša i mog zemljaka sa Uba, koji me je odveo u Dom vojske i pozajmljivao mi svoju dalapu da vežbam. Tako sam u vojsci usavršio sviranje na harmonici, svirao "plave večeri" za oficire i njihove supruge. Da mi nije bilo harmonike, mislim da bih se obesio u vojsci. Zamislite, dve godine sa teškim cokulama, sa tzv. pulijama. Gaziš u obući od metala i eksera, a kad zagazimo po pisti trupćemo jače nego konji.
Diskografska karijera Bore Bojića počela je 1967. godine. Na singl ploči Aleksandra Danilovića prvi put se pojavilo ime Bore Bojića i to kao tekstopisca pesme "Odnesi pismo golube beli" kojom su milioni regruta ispraćeni u JNA. Snimio je Bora sedam singlova i tri albuma sa dvadesetak narodnih bisera: "Toči vina, oče stari", "Vetar duva, sva se gora ljulja", "Kad bi mogla da se vratiš", "Teci reko Kolubaro", "Zaplakala moja draga", "Ne glaedaj me tako milo", "Kriv sam draga za sudbinu tvoju", "Svadve stižu, jesen je", "Harmoniko moja", "Livada je moja uspomena", "Je l' ti žao što se rastajemo"...
Bora Bojić je bio sam svoj majstor - pevač, kompozitor, tekstopisac, harmonikaš. Kolege ga pamte kao najboljeg mesara među narodnjacima i najboljeg narodnjaka među mesarima.
- Kad su urednici Radio Beograda čuli kojim se zanatom bavim, legendarni urednik Bora Ilić je rekao: "Neće valjda i mesari da nam pevaju." Ipak, na nagovor muzičke urednice Radmile Trifunović snimio sam nekoliko trajnih sninaka za arhivu Radio Beograda: "Ajd idemo Rado", "Aj, berem grožde, biram tamnjaniku", "Zelen orah pa se presavio", "Šumadijo, šumovita".
Autor: Pink.rs
